Zemlja nam je mati
Predsjednik
Sjedinjenih Američkih Država Abraham Linkoln (1809-1865) ponudio je
1854.god. da država kupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom
narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice
plemena Sietla. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli
koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini. Pismo se šalje svim
zemljama svijeta povodom Svjetskog dana čovjekove okoline 5. juna, a
šalje ga UNEP - Program Ujedinjenih nacija za čovjekovu okolinu.
Skracena verzija pisma glasi:
"Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - previše od nas traži...
Kako se može prodati i kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto nam je
strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode... Svaki je
djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako
zrno pijeska na rječnom sprudu, svaka iglica u tami šume sveti su u
mislima i u životu mog naroda...
Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen,
pastuv, veliki orao - braća su nam! Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci,
toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve to pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i
krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, moraćete znati da je sveta,
morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki obraz u bistrom jezeru
kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je
oca moga. Rijeke su naša braća, utoljuju nam žed. Rijeke nose male
kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i
učiti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braća. Zato rijekama
morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti
kao i bilo koji drugi... Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu
odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati
poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i
sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše
gradove crvenog čovjeka zabole oči... U gradovima bijelog čovjeka nema
mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u
proljeće ili drhtaj krila mušice.
Možda, zato što sam divlji, jednostavno ne shvatam. Ruka mi vrijeđa
uši. Šta vrijedi život, ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu
prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo...
Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava sa površinom močvara.
I miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Bijeli čovjek kao da ne opaža
vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad.
Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da
vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.
Vjetar, što je mom djedu dao prvi dah, prihvatiće njegov poslednji
izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao
mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen
mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo,
zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša
prema životinjama ovoga kraja kao prema svojoj braći...
Šta je čovjek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro
od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe
čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da
biste poštovali zemlju, reci ćete im da je zemlja bogata životom naših
predaka. Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam
je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek
na zemlju, pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji!"