Ako smo pali, padu smo bili skloni...

 SV. LUKA, APOSTOL I JEVANDJELIST

  Rodom iz Antiohije. U mladosti izucio grcku filozofiju, medicinu i zivopis. U vreme Hristove delatnosti na zemlji, sv. Luka dodje u Jerusalim, gde vide Spasitelja licem u lice, cuje Njegovu spasonosnu nauku i bude svedok cudesnih dela Njegovih. Poverovavsi u Gospoda bude uvrsten u Sedamdeset apostola. Zajedno sa Kleopom video vaskrslog Gospoda na putu za Emaus (Lk. 24). Po silasku Duha Svetoga na apostole, Luka se vratio u Antiohiju i postao satrudnik apostola Pavla. S njim je putovao u Rim obracajuci Jevreje i neznabosce u veru Hristovu. Na molbu hriscana napisao Jevandjelje, oko 60. godine. Po mucenickoj smrti apostola Pavla propovedao po Italiji, Dalmaciji i Makedoniji. Zivopisao tri ikone Presvete Bogorodice i ikone sv. apostola Petra i Pavla. Otuda se sv. Luka smatra osnivacem hriscanskog ikonopisa. Napisao Jevandjelje i Dela apostolska. Bese mu 84 godine, kada ga zlobni idolopoklonici udarise na muke Hrista radi i obesise o jednoj maslini u Tebi Beotijskoj. Cudotvorne mosti mu prenesene u Carigrad u vreme Konstancija, sina Konstantinovog.

2. SV. PETAR CETINJSKI I MITROPOLIT CRNOGORSKI

  Rodjen 15. (1) aprila 1749. u selu Njegusu. Stupio u monaski cin u svojoj 12. godini. 1782. postaje mitropolit i gospodar Crne Gore. Sav svoj zivot, viteski i sveti, posvetio svom narodu. Radio na pomirenju zavadjenih plemena i branio zemlju od osvajaca. Proslavio se pobedom nad Napoleonovom vojskom u Boki i Dalmaciji. Iako je bio knez, ziveo kao prost monah u jednoj teskobnoj keliji. Upokojio se na ovaj dan 1830. godine. Njegove cudotvorne mosti pocivaju netljene u manastiru cetinjskom.

 

27. oktobar - Sv. Petka

Ikona Sv. Petke

 

Sv. Petka, odnosno Prepodobna Petka - Paraskeva, slavna je svetiteljka srpskog porekla, rođena u gradu Epivatu (Pivat, turski Bojados), između Silinavrije i Carigrada. Roditelji Sv. Petke bili su imućni i pobožni hrišćani i osim Petke imali su i jednog sina, Jevtimija, koji se za života roditelja zamonašio i kasnije postao znameniti episkop Maditski.

Nakon smrti roditelja, mlada Petka, željna života podvižničkog Hrista radi, napustila je dom roditeljski i otišla najpre u Carigrad, a potom u pustinju Jordansku, gde se podvizivala sve do svoje starosti. Ko bi mogao iskazati sve teškoće, patnje i iskušenja demonska, koja je tokom mnogih godina pretrpela sv. Petka?

Pod starost javio joj se jednom anđeo Božji i rekao joj: "Ostavi pustinju i vrati se u tvoje otečestvo; potrebno je da tamo predaš svoje telo zemlji, a dušom da se preseliš Gospodu". Sv. Petka je poslušala glas sa neba, ostavila omiljenu pustinju i vratila se u Epivat. Tu je proživela još dve godine u neprestanom postu i molitvi, a zatim predala duh svoj Bogu i preselila se u rajska naselja. Upokojila se u 11. veku.

Njene čudotvorne mošti su tokom vremena prenošene, najpre u Carigrad, zatim u Trnovo, pa opet u Carigrad, pa u Beograd. Sada se nalaze u Rumuniji, u gradu Jaši na reci Prut. U Beogradu, kod crkve Sv. Petke na Kalemegdanu, nalazi se voda (agiazma) Sv. Petke, koja čudotvorno leči sve one bolesnike koji je s verom u Boga i s ljubavlju prema ovoj svetiteljki uzimaju.

Pravoslavni hrišćani sa velikim poštovanjem Sv. Petke slave njoj posvećen veliki praznik 27. oktobra (po novom, odnosno 14. oktobra po starom kalendaru), na dan njenog upokojenja. Ovaj dan obeležen je crvenim slovom i predstavlja ne samo veliki hrišćanski praznik, već i jednu od najraširenijih krsnih slava u srpskom narodu, a mnogi vernici je smatraju svojom zaštitnicom (posebno žene, deca i stari) i slave kao preslavu (drugu krsnu slavu) po svim slavskim običajima.

U grčkom Sinaksaru zapisan je jedan slučaj čudesne pomoći sv. Petke ostrvu Hiosu 1442. godine. Tadašnji jeromonah Amvrosije služio je večernju molitvu u crkvi sv. Petke. U crkvi nije bilo nikoga. Pri kraju službe udarila je strašna kiša sa velikom hukom i nastavila je da pada celu noć. Amvrosije nije mogao ni da izađe iz crkve. Misleći da će celo ostrvo propasti od potopa, on se počne moliti sv. Petki da spase njegovu domovinu i umilostivi pravedno razgnevljenog Boga. Pred zoru ga je uhvatio san i on vide kao da je nestalo krova na crkvi, iznad crkve jedan svetao oblak i u njemu blagoobraznu ženu na molitvi Bogu. Po molitvi ona reče svešteniku: "Amvrosije, ne boj se, spasena ti je domovina". I kiša odmah prestade. Od tada se na ostrvu Hiosu vrlo svečano praznuje dan sv. Petke.

(preneto sa :ZVRK mala skola veronauke, priredila: Sanja Jović)

Cestitam svim slavarima ove divne Bozje ugodnice.

Meni posebno draga, bila je imendan i slava jedne divne osobe u mom zivotu, koje se secam i koju volim zauvek.... 

 

Ziva mi bila prva moja radosti, Majka Bozja nek te cuva

LUBI TE TVOJA MAKI

 

Ne znam što da radim sa sobom
na šta misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što

želim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti šapućem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
da ti kažem - oh ti ludo jedina
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što....

 

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Linkoln (1809-1865) ponudio je 1854.god. da država kupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice plemena Sietla. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini. Pismo se šalje svim zemljama svijeta povodom Svjetskog dana čovjekove okoline 5. juna, a šalje ga UNEP - Program Ujedinjenih nacija za čovjekovu okolinu.

Skracena verzija pisma glasi:

 

"Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - previše od nas traži...
Kako se može prodati i kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode... Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rječnom sprudu, svaka iglica u tami šume sveti su u mislima i u životu mog naroda...
Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam! Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve to pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, moraćete znati da je sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki obraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je oca moga. Rijeke su naša braća, utoljuju nam žed. Rijeke nose male kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi... Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči... U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.
Možda, zato što sam divlji, jednostavno ne shvatam. Ruka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život, ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo...
Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava sa površinom močvara. I miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.
Vjetar, što je mom djedu dao prvi dah, prihvatiće njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovoga kraja kao prema svojoj braći...
Šta je čovjek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštovali zemlju, reci ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga.
Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji!"